Visoko (ne)obrazovanje

"Uči sine da ne bi radio". Ovo su mi roditelji govorili  cijelo djetinjstvo a suština mi je jasna tek sada kada sam na pragu biroa. Nakon završenog studija većina nas će preći ovaj prag. Malo je nelogično da visoko-obrazovana osoba u našoj državi teško (naravno ima izuzetaka) može pronaći posao. Prema podacima Agencije za statistiku BiH 41.124 osobe sa završenim fakultetom nisu imale zaposlenje u februaru ove godine, prenosi klix.ba

Loša upisna politika dijelom je kriva za ove poražavajuće statističke podatke. 

Kako (ne)učimo

Ako uzmemo trenutnu situaciju u obrazovnom sistemu i analiziramo je možemo doći do zaključka da određeni broj studenata koji završe fakultete imaju visoko obrazovanje samo na papiru. Zapitajmo se kako studenti završavaju fakultete. 

Na mom fakultetu ispiti se polažu na sljedeće načine:

1) Sjedneš, naučiš gradivo, obaviš sve svoje dužnosti i tako položiš ispit.

2) Sjedneš, spremiš "puškice" zatim izađeš na ispit i prepisuješ.

3) Odvojiš nešto novca, kupiš bubicu koju poneseš na ispit.

4) Ako ti sve ovo gore nabrojano padne u vodu, onda dođeš na konsultacije i       moliš profesora da ti pokloni bodove kako bi dobio prolaznu ocjenu.

5) Ako i ovo ne uspije, onda angažuješ roditelje, rodbinu i prijatelje da zovu profesora kako bi ti položio ispit.

Bez obzira koju od ovih metoda studenti koriste, na kraju studiranja svi dobiju istu diplomu, ali ne i isto znanje. 

Ilustracija

Pojedine osobe uvijek idu linijom manjeg otpora, pa će tako uraditi sve da polože ispit, ali teško će željeti sjesti i nešto naučiti. Na kraju krajeva  zašto bi sjeli i učili? Da li ste vi doživjeli da neko od profesora ili asistenata kazni osobe koje prepisuju? Ispitivač ima pravo ( ja bi prije rekla OBAVEZU) da odstrani studenta koji je uhvaćen kako prepisuje, i da mu u narednih 6 mjeseci zabrani izlazak na ispite iz tog predmeta.                                                                     Ja se često zapitam, kako neka osoba koja je samo prošla kroz fakultet (žargonski rečeno) može biti kompetenta za obavaljane određenog posla?

Pojedini studenti na četvrtoj godini Žurnalistike ne znaju da medije dijelimo na nove i tradicionalne medije! Da i ja se pitam šta oni rade na završnoj godini.

Samo govori bit će bolje

A šta mi drugo preostaje nego da lažem sebe da će nekada u budućnosti biti bolje. Tješim se da ću jednog dana biti u prilici da promjenim trenutno stanje u obrazovanju. Kada dođe do promjena onda neće svi moći  završiti  fakultet i dobiti diplome a samim time će biti i manje nezaposlenih visoko-obrazovanih osoba. 

Pozitva stvar u svemu ovome je, što još uvijek ima mnogo mladih koji žele da uče i koji će nakon završenog studija biti odličan primjer za sve ostale studente.

Dan otvorenog Univerziteta

U Univerzitetskoj dvorani u Tuzli održana je tradicionalna manifestacija "Dan otvorenog Univerziteta". Veseli, nasmijani i puni očekivanja srednjoškolci su išli od štanda do štanda tražeći potrebne informacije. Predstavnici odsjeka i studenti nastojali su predstaviti svoje fakultete i odsjeke u najboljem svjetlu.

Sjetim se perioda kada sam ja donosila odluku koji fakultet upisati. Vodila sam se više srcem nego razumom. Željela sam upisati nešto što volim, što će mi biti zanimljivo i činiti me sretnom. To sam i uradila, upisala sam studij Žurnalistike. Nisam se pokajala. Kroz studiranje sam pronašla svoj poziv, nešto što me ispunjava i čini sretnom. Na početku studiranja sam imala želju da izgradim karijeru novinara, ali se to sada promijenilo. Želim da svoje stečeno iskustvo i znanje prenesem na druge. Tako se sada trudim da ostavrim taj svoj cilj, da počnem raditi kao asistentica. Namjeravam nastaviti sa svojim obrazovanjem, upisati master studij, a kasnije i doktorat. 

Kod odabira svoje buduće profesije važno je izabrati nešto što volite i u čemu vidite sebe. Nije bitno da li će vas roditelji podržati u tome ili ne, bitno je da vi to uistinu želite. Ako studirate (ili radite) nešto iz ljubavi, onda vam to neće biti teško. Kod prve prepreke nećete odustati, jer je ljubav prema tom pozivu jača od problema koje imate i na koje nailazite.

Neka vam je sretno budući brucoši.

http://www.untz.ba/

Ništa nas ne smije iznenaditi

Živim u društvu gdje me ništa ne smije iznenaditi.Navikla sam se već da je normalno postalo nenormalno.Sjedim tako, pijem kafu i razmišljam šta me je dovelo u takvo stanje, zbog čega se više ne čudim ni čudima.                           Sjetim se  osnovne škole, svoje famozne razrednice bosanskog jezika koja nas je djelila po profesijama roditelja. Tako sam ja kćerka pekara a moj najbolji prijatelj sin doktora. Naravno, on kao sin doktora ne bi mogao imati nižu ocjenu od mene (nema veze što mu pismene i lektire ja pišem). I odmah u startu me tu lupiše šakom po glavi! 

Onda počinje ono vječito dijeljenje ljudi na moje, tvoje i njihove,a gle čuda ja sam ispala ničija.Ja sam dijete iz miješanog braka koje se nije odlučilo kojem vjerskom stadu će se prikloniti.Pamtim kako mi je tadašnja prijateljica Edina objasnila zašto se nas dvije više ne možemo družiti. Po riječima njene mame ja bih bila "super osoba da sam muslimanka"! E to mi je bio drugi šamar, onaj koji je baš na mene ostavio traga.

Zatim slijedi srednja škola. E tu tek počinje šamaranje. Razrednik pravda izostanke dvojici kolega, jer oni idu zajedno u ribolov. Meni je to van svake pameti pa se bunim i dobijem smanjeno vladanje. To je bio sljedeći šamar. Tako sam, zahvaljujući svom jeziku, kroz cijelo srednje školovanje imala vrlodobro vladanje. Pošto je razrednik primjetio da meni smanjeno vladanje ništa ne znači, pozvao je moje roditelje u školu. Mama dolazi kući i prepričava mi "pohvale" razrednika: "Vaša kćerka je jako bezobrazna. Ona se stalno buni kada nešto nije uredu". Čuj molim te, ko sam ja da se za takve stvari bunim.                                                                                              
A sada slijedi fakultet. Na mojoj godini svi smo primljeni kao redovni studenti (redovan na budžetu ili kao redovan samofinansirajući). Kao redovan student valjda si dužan redovno dolaziti na predavanja i vježbe, redovno obavljati svoje dužnosti i tome slično. Međutim, kod mene na godini pojedinci (a vjerujem da ima takvih na svakoj godini) poštuju riječ redovo na način koji njima odgovara. Tako pojedini REDOVNO NE DOLAZE na predavanja i vježbe! Nije to problem. Problem je kada ti redovno odsutni budu stavljeni na isti nivo kao oni redovno prisutni studenti. To je baš jak šamar. Zato se pitam čemu služe pravila koja niko ne poštuje? Cijelo moje školovanje sam provela ( i provodim) uz parolu "Ništa ne smije da nas iznenaditi".