Dan otvorenog Univerziteta

U Univerzitetskoj dvorani u Tuzli održana je tradicionalna manifestacija "Dan otvorenog Univerziteta". Veseli, nasmijani i puni očekivanja srednjoškolci su išli od štanda do štanda tražeći potrebne informacije. Predstavnici odsjeka i studenti nastojali su predstaviti svoje fakultete i odsjeke u najboljem svjetlu.

Sjetim se perioda kada sam ja donosila odluku koji fakultet upisati. Vodila sam se više srcem nego razumom. Željela sam upisati nešto što volim, što će mi biti zanimljivo i činiti me sretnom. To sam i uradila, upisala sam studij Žurnalistike. Nisam se pokajala. Kroz studiranje sam pronašla svoj poziv, nešto što me ispunjava i čini sretnom. Na početku studiranja sam imala želju da izgradim karijeru novinara, ali se to sada promijenilo. Želim da svoje stečeno iskustvo i znanje prenesem na druge. Tako se sada trudim da ostavrim taj svoj cilj, da počnem raditi kao asistentica. Namjeravam nastaviti sa svojim obrazovanjem, upisati master studij, a kasnije i doktorat. 

Kod odabira svoje buduće profesije važno je izabrati nešto što volite i u čemu vidite sebe. Nije bitno da li će vas roditelji podržati u tome ili ne, bitno je da vi to uistinu želite. Ako studirate (ili radite) nešto iz ljubavi, onda vam to neće biti teško. Kod prve prepreke nećete odustati, jer je ljubav prema tom pozivu jača od problema koje imate i na koje nailazite.

Neka vam je sretno budući brucoši.

http://www.untz.ba/

Ništa nas ne smije iznenaditi

Živim u društvu gdje me ništa ne smije iznenaditi.Navikla sam se već da je normalno postalo nenormalno.Sjedim tako, pijem kafu i razmišljam šta me je dovelo u takvo stanje, zbog čega se više ne čudim ni čudima.                           Sjetim se  osnovne škole, svoje famozne razrednice bosanskog jezika koja nas je djelila po profesijama roditelja. Tako sam ja kćerka pekara a moj najbolji prijatelj sin doktora. Naravno, on kao sin doktora ne bi mogao imati nižu ocjenu od mene (nema veze što mu pismene i lektire ja pišem). I odmah u startu me tu lupiše šakom po glavi! 

Onda počinje ono vječito dijeljenje ljudi na moje, tvoje i njihove,a gle čuda ja sam ispala ničija.Ja sam dijete iz miješanog braka koje se nije odlučilo kojem vjerskom stadu će se prikloniti.Pamtim kako mi je tadašnja prijateljica Edina objasnila zašto se nas dvije više ne možemo družiti. Po riječima njene mame ja bih bila "super osoba da sam muslimanka"! E to mi je bio drugi šamar, onaj koji je baš na mene ostavio traga.

Zatim slijedi srednja škola. E tu tek počinje šamaranje. Razrednik pravda izostanke dvojici kolega, jer oni idu zajedno u ribolov. Meni je to van svake pameti pa se bunim i dobijem smanjeno vladanje. To je bio sljedeći šamar. Tako sam, zahvaljujući svom jeziku, kroz cijelo srednje školovanje imala vrlodobro vladanje. Pošto je razrednik primjetio da meni smanjeno vladanje ništa ne znači, pozvao je moje roditelje u školu. Mama dolazi kući i prepričava mi "pohvale" razrednika: "Vaša kćerka je jako bezobrazna. Ona se stalno buni kada nešto nije uredu". Čuj molim te, ko sam ja da se za takve stvari bunim.                                                                                              
A sada slijedi fakultet. Na mojoj godini svi smo primljeni kao redovni studenti (redovan na budžetu ili kao redovan samofinansirajući). Kao redovan student valjda si dužan redovno dolaziti na predavanja i vježbe, redovno obavljati svoje dužnosti i tome slično. Međutim, kod mene na godini pojedinci (a vjerujem da ima takvih na svakoj godini) poštuju riječ redovo na način koji njima odgovara. Tako pojedini REDOVNO NE DOLAZE na predavanja i vježbe! Nije to problem. Problem je kada ti redovno odsutni budu stavljeni na isti nivo kao oni redovno prisutni studenti. To je baš jak šamar. Zato se pitam čemu služe pravila koja niko ne poštuje? Cijelo moje školovanje sam provela ( i provodim) uz parolu "Ništa ne smije da nas iznenaditi".